Skip links
two woman chatting

Priroda osobina ličnosti

Nedavno su se pojavile rasprave između psihologa koji vjeruju da su osobine ličnosti prikladan način označavanja ljudskog ponašanja i onih koji tvrde da su one u stvari interne karakteristike koje razlikuju jednog pojedinca od drugog. Niko ne tvrdi da se ljudi razlikuju u bezbroj aspekata ili da bi bilo korisno kad bi uspjeli da riješimo problem koji bi nam omogućio da pronađemo koherentnosti i bolje predvidimo ljudsko ponašanje.

Jedan način da se riješi ova debata jeste da se o osobinama ličnosti razmišlja kao o postojanju na dva različita nivoa (Meehl, 1986). Ona ponašanja koja možemo posmatrati i etiketirati su identifikovana kao površinske osobine. Uzimajući pouzdana mjerenja ovih osobina, posmatrač može postići značajan konsenzus o tome koje su i u kojoj mjeri su prisutne. Površinske osobine opisuju ponašanje.

S druge strane, interne karakteristike koje vjerovatno upravljaju ponašanjem su identifikovane kao izvorne osobine. O njima možemo zaključiti samo na osnovu posmatranja ponašanja. Koriste se da objasne i obezbjede osnovu za nečije ponašanje. Postoji znantno manje saglasnosti o objašnjenju ponašanja jer su uzroci teoretski i ne mogu se demonstrirati. Zagovornici takvih objašnjenja ih prihvataju na osnovu uvjerenja, bazirano na ponašanju koje su primjetili. Neki su zadovoljni sa očiglednom validnošću: „ima mi smisla.“ Popularno znanje, mit, anegdotalni dokazi i znanje stečeno kroz lično iskustvo spadaju u ovu kategoriju.

Kako bilo, skeptici traže dokaze bazirane na akumuliranim naučnim principima. Žele da vide elemente teorije potvrđene i da otkriju da li su te pretpostavke bazirane na teoriji manifestovane i ispoljene u realnom životu.

Kad se testiranje ličnosti fokusira na površinskim osobinama, dovoljno je naći konsenzus šta ove osobine znače i kako ih izmjeriti na pravi način. Međutim, kad se testiranje ličnosti fokusira na izvorne osobine, potrebno je izvršiti značajna istraživanja i dosta informacija mora biti prikupljeno kako bi ovo mjerenje imalo podršku, a čak i tada može nedostajati validnih dokaza koji bi to i potvrdili.

PDA procjena je dizajnirana da mjeri površinske osobine – ona ponašanja koja su lako uočljiva. Svaka dimenzija ponašanja – Rizik, Ekstroverzija, Strpljenje, Pravila i Samokontrola – pouzdano se mjeri jer možemo demonstrirati kako elementi u svakoj skali doprinose ukupnom rezultatu za tu skalu. Marston je fokusirao svoju pažnju na neurološke emocije – odnos između reakcija i fizičkog ponašanja. Njegova teorija o interakciji između ličnosti i okruženja je iskorištena kako bi se objasnilo nečije emocionalno iskustvo, koje se uvijek mijenja, radije nego njegova trajna predispozicija.

Stoga, jako je važno izbjeći pozivanje na površinske osobine kao rizične, ekstrovertne, strpljive, po pravilima ili samokontrolisane kao da su izvorne osobine. Ovo znači da korisnik mora uzeti u obzir tendencije ka riziku, ektroverziji, stpljenju, pravilima i samokontroli ne kao duboke, interne predispozicije, nego radije kao oznake za šeme ponašanja koje se mijenjaju od situacije do situacije. Ljudi mogu koristiti PDA procjenu kao alat za sticanje uvida u sebe ili za sticanje uvida u druge i procjena postaje još vrednija kada se koristi za poređenje različitih situacija. Kako bilo, to je odlično sredstvo za opisivanje ponašanja – ne za objašnjenje uzroka ovakvog ponašanja – i za ovo alat obezbjeđuje validne informacije.