“Ne razumiješ šta ti govorim, ti nikada ne slušaš!”
“Praviš problem ni oko čega.”
Da li ste ikada čuli ili rekli nešto slično od osobe suprotnog pola? Većina nas, vjerovatno jeste. Istraživanja pokazuju da muškarci i žene imaju drugačije stilove komuniciranja. Malo ćemo se detaljnije pozabaviti ovom temom u današnjem blogu.
Muškarci koriste govor da bi istakli status, dok žene koriste razgovor da bi istakle bliskost. Komunikacija između polova može da bude stalno balansiranje između naših konfliktnih potreba za intimnošću, koja podrazumijeva bliskost i zajedništvo i potreba za nezavisnošću koja naglašava odvajanje i razlike. Zbog toga nije ni čudo što nastaju problemi u komunikaciji. Žene čuju i govore jezikom spajanja i intimnosti. Muškarci čuju i govore jezikom statusa i nezavisnosti.
Za mnoge muškarce, konverzacija je samo način da sačuvaju nezavisnost i održe status u hijerarhijskom društvenom poretku, a za mnoge žene, konverzacija je razgovor radi ostvarenja bliskosti i potrage za podrškom i potvrdom.
Muškarci se često žale da žene stalno govore o svojim problemima a žene zamjeraju muškarcima što ne slušaju. Tako se događa da muškarac kada čuje da žena govori o problemu, često pokazuje svoju želju za nezavisnošću i kontrolom time što nudi rješenje. Za razliku od njih, mnogim ženama je razgovor o problemu način da se poveća bliskost. Žene govore o problemu da bi dobile podršku i ostvarile spoj a ne da dobiju savjet muškarca.
Evo još jednog primjera: muškarci su često direktniji nego žene u konverzaciji. Muškarac može da kaže: “Mislim da griješiš po tom pitanju.” Žena može da kaže: “Da li ste po tom pitanju, pogledali izvještaj iz finansija?” Implikacija u komentaru žene je da će izvještaj ukazati na grešku. Muškarci često pogrešno tumače indirektnost žene kao kukavičluk ali žene nisu kao muškarci, opsjednute statusom koji direktnost često stvara.
Muškarci često kritikuju žene što izgledaju kao da se stalno izvinjavaju. Muškarci frazu “žao mi je” tumače kao znak slabosti, kao da to znači da žena prihvata krivicu iako on zna da ona nije kriva. Žena takođe zna da ne griješi ipak, ona stalno koristi izraz “žao mi je” da bi izrazila žaljenje: “Znam da se loše osjećaš zbog ovoga i ja se takođe tako osjećam.”
Pošto je efektivna komunikacija među polovima važna u svim organizacijama, kako možemo da upravljamo tim razlikama u stilovima komuniciranja? Da bi se spriječilo da razlike u polovima postanu trajne barijere za efektivnu komunikaciju, potrebno je prihvatanje, razumijevanje i odlučnost da se međusobno komunicira sa prilagođavanjem sagovorniku.
I muškarci i žene treba da prihvate činjenicu da postoje razlike u stilovima u komuniciranju, da jedan stil nije bolji od drugog i da je zaista potreban trud za uzajamni uspješan razgovor.
Za više komunikacionih savjeta, pratite nas na društvenim mrežama.