Prva od stvari koje naučite u NLP-u jeste da svi imamo drugačiju percepciju stvarnosti koja nas okružuje, odnosno, da ne vidimo stvarnost onakvom kakva jeste, nego joj dodajemo i oduzimamo stvari a neke pomalo i mijenjamo, kako bi ih posmatrali iz svog ugla.
Stvarnost, kao što već znate, možemo percipirati samo pomoću svojih (ograničenih) čula, možemo da je vidimo, čujemo, osjetimo…jasno vam je o čemu govorim?
E sad, ako imate televizor, na njemu imate podešavanja. Slika može biti 4:3, 16:9, toplijih boja, crno bijela…. Zvuk može biti glasniji, možete podesiti ekvalizere da mu mijenjate boju, visinu, ako imate sorround, onda prednji zvučnici, bas, zadnji….ista stvar je i sa našim unutrašnjim slikama, unutrašnjim govorom (ko reče da ne priča sam sa sobom?), osjećajima itd. Te specifičnosti slike, zvuka ili osjećaja se zovu submodaliteti.
Zašto vam sada ovo govorim?
Pa submodaliteti mogu biti, i već jesu, brz lijek za mnoge „boljke.“
Često sam dolazio u kontakt sa ljudima koji imaju zastrašujuću predstavu o nečemu „užasnom“ što će se desiti. Lako dođemo do toga da je u pitanju obično velika slika vrlo blizu nas, izmjenom karakteristika slike, mijenja se i osjećaj u vezi „zastrašujućeg“ događaja.
Složićete se da nije isti ugođaj gledati filma u mračnoj prostoriji, na velikom platnu, možda i u 3D i isti film gledati na svom mobilnom telefonu.
U NLP-u postoji mnoštvo tehnika koje na ovaj ili na onaj način adresiraju ove submodalitete, ali za prvu ruku, uzmite daljinski u svojoj glavi, i promjenite osnovne elemente slike i zvuka, promjena može postati zastrašujuće velika 🙂
Autor: Borko Kikić