“Izvještaj. Sada.”
Marko podiže pogled sa ekrana. Šefica Ivana stoji u vratima njegove kancelarije, ruke prekrštene.
“Ivana, radim na tome, ali trebam još malo vremena da—”
“Koliko?”
“Pa, želim da budem siguran da je sve—”
“Koliko. Minuta.”
Marko guta. “Možda sat vremena? Želim da prođem još jednom kroz—”
“Pošalji ono što imaš. Trideset minuta.” I ode.
Marko sjedi, osećajući poznati pritisak u grudima. Ona nije ni pogledala šta radi. Nije pitala da li ima problema. Samo – daj, odmah, gotovo.
Ovo nije prvi put. Prošle sedmice, prezentovao joj je plan koji je radio tri dana. Njeno pitanje: “Koji je ROI?” Kad je počeo objašnjavati proces, prekinula ga je: “Brojke.”
Prije mjesec dana, podijelio je sa njom zabrinutost o atmosferi u timu. Ona je rekla: “Atmosfera ne plaća račune. Rezultati plaćaju. Riješite problem ili mi reci koga da zamijenim.”
Marko osjeca da ne može ugoditi šefici. Šta god da uradi, nikad nije dovoljno dobro. Nikad dovoljno brzo. Nikad dovoljno… šta? Ne zna ni sam.
A najgore – počeo je dobijati komentare od kolega: “Ivana nije zadovoljna tvojim tempom.” Priča se o promjenama u timu. Marko osjeća da je na meti.
Noću, Marko leži budan, premotavajući filmove u glavi. Ima i kredit.
Radi. Naporno radi. Brine o kvalitetu. Konsultuje se sa kolegama. Trudi se da sve bude urađeno kako treba.
Ali Ivana djeluje… razočarano. Kao da ga gleda i vidi nekoga ko ne doprinosi. Nekoga ko usporava stvari.
Marko počinje osjećati nešto što ga razjeda iznutra: možda nije dorastao poslu.
Možda je Ivana u pravu. Možda je on spor. Možda previše razmišlja. Možda nije dovoljno… odlučan? Efikasan?
Najgore od svega – počinje osjećati da Ivana ne cijeni njegov način rada. Ona gleda samo rezultate, ne trud. Ne brine je kako se ljudi osjećaju, samo da li je posao gotov.
I Marko počinje osjećati nešto što nikad prije nije osjetio prema šefu: ljutnju.
Jer on se trudi. Brine. Ulaže sebe. A ona… ona samo zahtijeva, ne cijeneći ništa od toga.
Poslije još jednog hladnog sastanka gdje je Ivana prekinula njegovo objašnjenje sa “daj mi sumarni,” Marko sjedi sam u autu, ruke na volanu.
I shvata nešto što ga plaši: počeo je mrziti svoj posao.
Ne posao sam – nego odnos sa šeficom. Osjećaj da nikad nije dovoljno. Da šta god da uradi, neće biti viđeno. Neće biti cijenjeno.
Cijeli život vjerovao je da je dobar rad osnova – radi dobro, budi savjestan, brini o ljudima. Ali sa Ivanom… ništa od toga kao da ne važi.
Ona gleda samo krajnji rezultat. Bez obzira na put. Bez obzira na ljude. Bez obzira na proces.
I Marko počinje misliti nešto što ga uznemiruje: možda se ljudi ne cijene za trud. Možda se ljudi cijene samo za ono što proizvode. Možda je sve što mislio da je važno… zapravo nevažno.
I ako je to istina – šta to znači za njega? Za sve što on jeste?
Marko sjedi u tami, osjećajući se izgubljeno. Jer ne zna kako biti neko drugi. Ali ne zna ni kako biti ovo što jeste – i preživjeti.
“Imam problem sa šeficom.”
Milan, stariji kolega koji je prije radio u drugom odjelu, pogledao ga je iznad šolje kafe.
“Ivana?”
“Da. Osjećam se kao da ništa što radim nije dovoljno. Kao da me ne poštuje.”
Milan se nasmješio. “Znaš li šta je Ivana?”
Marko je sleže ramenima.
“Ona je čist Upravljački tip. Fokusirana na rezultate, efikasnost, brzinu. Nema potrebe za detaljima ili emocionalnim procesiranjem. Samo – šta treba uraditi i koliko brzo.”
“Pa to je… hladno.”
“Jeste. Ali nije lično.” Milan se nasloni. “Prije tri godine sam prošao kroz PDA Personal Development Analysis trening. Spasilo me. Jer sam naučio nešto ključno: ne radi se o tome da li te Ivana cijeni. Radi se o tome da li ti govoriš njenim jezikom.”
“Njenim jezikom?”
“Ti si Ljubazni tip, zar ne? Fokusiran na ljude, odnose, atmosferu. Ti se trudiš da svi budu sretni. Ali Ivana nije Ljubazni tip i ona ne vidi svijet kao ti.”
“Pa kako da joj priđem?”
“Moraš naučiti šta joj zapravo treba. Ne šta ti misliš da treba. Šta njoj treba.” Zakazaću ti termin sa mojim poznanikom.
PDA analitičar
Prvi razgovor sa PDA analitičarom otvara Marku oči. Nakon što je dobio svoj PDA profil sjeli su da ga analiziraju.
“Opiši mi Ivanu,” kaže PDA analitičar.
“Hladna. Zahtjevna. Ne brine je kako se ljudi osjećaju. Samo rezultati.”
“A ti?”
“Ja… ja brinem o ljudima. O procesu. O tome da sve bude urađeno kako treba.”
“I ti očekuješ da ona cijeni to, zar ne?”
“Pa… da?”
Analitičar se nasmješio. “A da li ti cijeniš njenu potrebu za brzinom i rezultatom?”
Šok.
“Marko, ti i Ivana ste fundamentalno različiti tipovi. Ti si Ljubazni – fokusiran si na odnose, na to kako se ljudi osjećaju, na atmosferu. Ona je Upravljački tip – fokusirana na rezultate, efikasnost, akciju.”
“Pa to ne znači da treba biti gruba—”
“Ona nije gruba. Ona je direktna. I to što tebi izgleda kao hladnoća – njoj je efikasnost.”
PDA analitičar dalje objašnjava:
Ljubazni tip (Marko):
-
Treba mu vrijeme da objasni proces, da svi budu uključeni
-
Brine o tome kako će odluke uticati na ljude
-
Potreba za harmonijom i potvrdom
-
Vidi vrijednost u trudu, ne samo u rezultatu
-
Konflikti i tenzija mu smetaju
Upravljački tip (Ivana):
-
Treba joj rezultat – šta, kada, koliko
-
Brine o tome da li nešto funkcioniše, ne kako se ljudi o tome osjećaju
-
Potreba za kontrolom i brzinom
-
Vidi vrijednost samo u merljivim rezultatima
-
Konflikti su joj alat, ne problem
“Problem nije što je ona loša šefica,” kaže PDA analitičar. “Problem je što ti ne govoriš njenim jezikom. Ti joj daješ proces – ona želi rezultat. Ti joj objašnjavaš kako – ona hoće znati šta.”
“Ali to je površno—”
“Za tebe jeste. Za nju nije. Ona vidi svijet drugačije. I dok god ti pokušavaš komunicirati na svoj način, ona će te vidjeti kao nekoga ko usporava stvari.”
Narednih sedmica, Marko uči Ivanin jezik kroz PDA.
Šta Upravljački tip zapravo treba:
-
Bottom line odmah: Ne proces, ne priča – zaključak.
-
Kontrola: Želi znati da li može računati na tebe
-
Brzina: Brži nesavršen je bolji od sporog savršenog
-
Rezultat: Mjeri te po tome šta si postigao, ne po tome koliko si se trudio
-
Direktnost: Kaži šta misliš, bez uvijanja
Šta Upravljačke tipove NERVIRA kod Ljubaznih:
-
Previše objašnjavanja
-
Previše fokusa na proces umjesto na rezultat
-
Izbjegavanje odluka zbog brige kako će to uticati na ljude
-
Sporo donošenje odluka
-
Potreba za konsenzusom
“Ivana ne mrzi tebe,” objašnjava analitičar. “Ona se frustrira jer osjeća da gubi kontrolu. Kad ti trošiš vrijeme na proces, ona osjeća da stvari ne napreduju dovoljno brzo. A za nju – to je prijetnja.”
“Dakle, šta trebam?”
“Nauči joj davati ono što joj treba. A onda, unutar toga, radi na svoj način.”
Strategija
PDA Analitičar pomaže Marku napraviti konkretnu strategiju:
Taktika #1: Bottom line prvo Umjesto: “Radio sam na izvještaju i analizirao sam podatke iz tri različita izvora, konsultovao se sa timom, i mislim da bi bilo dobro da…”
Koristi: “Izvještaj je gotov. ROI je 23%. Predlažem implementaciju u Q2. Detalji su u dokumentu ako želiš.”
Taktika #2: Konkretni rokovi Umjesto: “Trebat će mi malo vremena da završim…” Koristi: “Imaću gotovo do petka u 15h.”
Taktika #3: Problemi + rješenja Umjesto: “Imamo problem sa…” Koristi: “Imamo problem X. Predlažem rješenje Y. Može biti gotovo za Z dana. Trebam tvoju odluku.”
Taktika #4: Odluke, ne konsenzus Umjesto: “Šta misliš da treba uraditi?” Koristi: “Evo tri opcije. Preporučujem opciju B jer [razlog]. Mogu početi sutra.”
Taktika #5: Štedi joj vrijeme Kratki mejlovi. Bullet points. Direktno na stvar.
“Suština,” kaže PDA analitičar, “je da joj pokažeš kontrolu. Ona ne želi kontrolisati svaki korak – ona želi znati da MOŽE računati na tebe. Da će biti gotovo. Da će biti dobro. Čim vidi to, pustiće te.”
Sljedeći projekat. Ivana zove Marka u kancelariju.
“Trebam analizu tržišta do kraja sedmice.”
Prije, Marko bi rekao: “Pa, trebalo bi da prođem kroz podatke pažljivo, konsultujem se sa…”
Sada kaže: “Može. Imaćeš izvještaj u petak do 14h. Fokusiram se na tri ključna segmenta. Ako trebaš prije toga kratak update, javi.”
Ivana ga gleda. Nešto u njenom izrazu se mijenja. “Dobro.”
Dan kasnije, Ivana mu šalje mejl: “Treba mi update o projektu.”
Prije, Marko bi napisao tri pasusa objašnjavajući proces.
Sada piše:
Status: Na trajektoriji Završeno: Faza 1, Faza 2 U toku: Faza 3 (završava srijedu) Problem: Kašnjenje sa dobavljačem – rješavam danas Rok: Još uvijek 15. maj
Treba ti nešto još? – M
Odgovor dolazi za pet minuta: “Ne. Nastavi.”
Preokret
Sedmice prolaze. Marko dosljedno koristi PDA i komunicira na Ivanin način:
-
Bottom line prvo
-
Konkretni rokovi
-
Problemi + rješenja
-
Odlučnost
Ali – i ovo je ključno – ne mijenja KO on jeste. Samo mijenja KAKO komunicira.
Unutar projekata, još uvijek brine o timu. Još uvijek vodi računa o kvalitetu. Još uvijek gradi odnose.
Ali kad razgovara sa Ivanom – govori njenim jezikom.
I nešto se mijenja.
Ivana se počinje… opuštati se oko njega. Manje provjerava. Manje pita. Jer vidi da Marko isporučuje.
Na jednom sastanku, Ivana ga predstavlja članovima uprave: “Marko je jedan od najboljih ljudi u mom timu. Kaže da će nešto biti gotovo – bude gotovo.”
Poslije, u hodniku, Marko je zaustavlja: “Ivana, mogu li te nešto pitati?”
“Brzo.”
“Primjetio sam promjenu… u odnosu. Kao da mi više vjeruješ?”
Ivana ga gleda. “Nisam ti prije vjerovala jer nisi djelovao kao da imaš kontrolu. Puno priče, malo akcije. Sada – kažeš šta ćeš uraditi, uradiš to. To mi treba. Nastavi tako.”
I ode.
Marko stoji u hodniku, shvatajući: nije se radilo o tome da ona ne cijeni njegov trud. Radilo se o tome da ona treba nešto drugo – signal da može računati na njega.
Pobjeda
Šest mjeseci kasnije, Ivana predlaže Marka za promociju.
“On isporučuje. Zna šta treba. I mogu spavati mirno znajući da neću imati iznenađenja.”
Mlađi kolega, Nemanja, dolazi kod Marka: “Kako si to uradio? Ivana te sad… gleda drugačije.”
Marko se smješka: “Naučio sam njen jezik.”
“Njen jezik?”
“Savladao sam PDA. Ivana je Upravljački tip. Fokus joj je na rezultatu, kontroli, brzini. Ja sam Ljubazni tip – fokus mi je na ljudima, procesima, odnosima. Prije sam pokušavao komunicirati sa njom na svoj način. Sada komuniciram na njen način.”
“Ali… zar to ne znači da si se promijenio?”
“Nisam se promijenio,” Marko objašnjava. “Još uvijek brinem o ljudima. Još uvijek vodim računa o kvalitetu. Još uvijek gradim odnose u timu. Ali kad komuniciram sa Ivanom – govorim jezik koji ona razumije. To nije promjena sebe. To je… poštovanje razlike.”
Epilog
Marko sjedi na sastanku sa Ivanom i timom. Raspravlja se o novom projektu.
Član tima, mlad i nesiguran, počinje: “Pa, mislio sam da bi možda bilo dobro da razmotrimo…”
Ivana ga prekida: “Šta predlažeš? Konkretno.”
Mladić se zbuni, počne mucati.
Marko skoči: “Ivana, mogu li ja? Mislim da ima dobru ideju ali mu treba sekund da strukturiše.”
Okreće se ka mladiću: “Ajde ovako – šta je problem, šta predlažeš, koliko bi trajalo?”
Mladić skupi misli: “Problem je X. Predlažem Y. Trebalo bi 2 sedmice.”
Ivana kimne: “Dobro. Radi to.”
Poslije sastanka, mladić priđe Marku: “Kako si znao…”
“Ivana nije zahtijevna jer hoće da bude teška,” Marko objašnjava. “Ona je zahtjevna jer je fokusirana na rezultat. Samo treba naučiti jezik. A onda – unutar toga – možeš biti ono što jesi.”
Lekcija
Marko nije postao Upravljački tip. Ostao je Ljubazni tip – koji je uz pomoć PDA naučio komunicirati sa Upravljačkim tipom.
I to je prava vještina: govoriti jezik drugih, ne gubeći svoj vlastiti.
“Govoriti tuđim jezikom nije izdaja vlastitog. To je most između dva svijeta.”
Imaš “opasnu šeficu” ili “Marka” u svom timu?
Ako si se prepoznao u ovoj priči, problem nije karakter – nego način na koji ljudi rade pod pritiskom. PDA analiza daje objektivnu sliku ponašanja i pokazuje gdje tačno nastaju konflikti.
Zatraži kratku PDA konsultaciju (15 min)
Bez prodajnog pritiska. Razgovor služi da vidimo ima li smisla.